H

2006

autori / authors: Selma Banich, Mila Čuljak, Sandra Banić & Adam Semijalac

izvedba / performance: Selma Banich, Mila Čuljak, Sandra Banić, Adam Semijalac & Zlatne note glazbenog ateliera Angelus

skladatelj i tonski snimatelj / composer and sound engineer: Adam Semijalac

dizajn svjetla / light design: Saša Fistrić

dizajn / graphic design: Ana Banić & Maša Vukmanović/ offstudio

scenografija, kostimi i produkcija / set, costumes and production: OOUR
fotografije / photos: Alan Vukelić

tbc

arheologija ostataka bilješki jednog svijeta izvedbe i njegovih protagonistica

Svijet izvedbe:

tbc =        

tijeloGAP – svjetloGAP – prostorGAP – glazbaGAP

GAP =

mogućnost manipulacije vremenom sa svrhom održavanja kolektivnosti i jedinstva na svim razinama izvedbe

tbcGAP =

evo vremena suočenog s postojanjem kao takvim, da bi osjećali da ima nešto misteriozno u kontinuumu i da ne bi bili previše zapanjeni neuspješnim pokušajima njegovog korištenja, evo postojanja suočenog s vremenom kao takvim, da bi osjećali da postoji nešto

Protagonistice:

Selma Banich

Izvan svijeta izvedbe

Prebivalište: Zagreb. Horoskopski znak: rak. Podudaranje s horoskopskim znakom: slabo.

Područja nerealiziranih ideja: pista kao izvedbeni prostor, koreografija u liftu. Rekviziti i asocijacije: natikače za plažu, veliki pladnjevi za koktele, svjetleći globus. 

Unutar svijeta izvedbe

Prva od tri u kolektivnoj svijesti jedinstvenog sola.

Karakteristike:

Izbjegava jedinstveni vremenski tok, koristi vremenske rupe, gapove kao mogućnost manipulacije vremenom u korist održavanja kolektivnosti i jedinstva na svim razinama izvedbe te progresivnu liniju izgradnje materijala.

Jedinstveni solo: definiran odnosima koji se stvaraju u prostoru izvedbe ili bivaju preuzeti u nastavcima jedinstvene ideje.

Način: rokoko kao ono što je suvišno.

Hibridna slika tijela koje se izlaže, eksploatacija tjelesnih kapaciteta.

Moto: bitno je ono što se tijelu čini, taktiziranje.

Opći dojam: pulsiranje, intenzivan rad donjeg dijela tijela.

Nastoji biti nevidljiva, odsutna bez napuštanja prostora izvedbe.

Izvedbeni prostor: prostor relacije koja ogoljuje.

Kretanje kroz izvedbu (nazivi definirani asocijativnim principom tijekom procesa):

koljena - amfore kolektivno – baza - GAP hulahop – stopala – feniks - GAP hulahop – GAP mravinjak – GAP - pod 2 – hulahop kolektivno

Sandra Banić

Izvan svijeta izvedbe

Prebivalište : Zagreb. Horoskopski znak: strijelac. Podudaranje s horoskopskim znakom: vrlo jako.

Područja nerealiziranih ideja:  MTV spot, PPP kao besmisleni intermezzo, značaj jednog pogleda. Izjava: Sad mi je jasno. Pa mi PILOTIRAMO! Mjesto: trampolin, boksački ring. Rekvizit: remen od balona punjenih vodom.

Unutar svijeta izvedbe

Druga od tri u kolektivnoj svijesti jedinstvenog sola.

Karakteristike:

Izbjegava jedinstveni vremenski tok, koristi vremenske rupe, gapove kao mogućnost manipulacije vremenom u korist održavanja kolektivnosti i jedinstva na svim razinama izvedbe te progresivnu liniju izgradnje materijala.

Jedinstveni solo: definiran odnosima koji se stvaraju u prostoru izvedbe ili bivaju preuzeti u nastavcima jedinstvene ideje.

Način: rokoko kao ukras.

Hibridna slika tijela koje se izlaže, izvedba između fizičke akcije, životinjskog kretanja i groteske.

Moto: napuhivanje i ispuhivanje, taktiziranje.

Opći dojam: pulsiranje, pojačan rad gornjeg dijela tijela.

Nastoji biti nevidljiva, odsutna bez napuštanja prostora izvedbe.

Izvedbeni prostor: prostor relacije koji ogoljuje.

Kretanje kroz izvedbu (nazivi definirani asocijativnim principom tijekom procesa):

GAP životinjica – amfore kolektivno – životinjica – pod 2 – GAP gremlin – GAP hulahop – GAP mravinjak – gremlin – GAP pod 2 – GAP – hulahop kolektivno

Zrinka Užbinec

Izvan svijeta izvedbe

Prebivalište: Zagreb. Horoskopski znak: bik. Podudaranje s horoskopskim znakom: osrednje.

Područja nerealiziranih ideja: polijetanje, gladijatori, glasno pjevanje u zatvorenom prostoru. Rekviziti: naočale za spavanje, hulahop. Mjesto: amfiteatar, set crtanog filma.

Unutar svijeta izvedbe

Treća od tri u kolektivnoj svijesti jedinstvenog sola.

Karakteristike:

Izbjegava jedinstveni vremenski tok, koristi vremenske rupe, gapove kao mogućnost manipulacije vremenom u korist održavanja kolektivnosti i jedinstva na svim razinama izvedbe te progresivnu liniju izgradnje materijala.

Jedinstveni solo: definiran odnosima koji se stvaraju u prostoru izvedbe ili bivaju preuzeti u nastavcima jedinstvene ideje.

Način: rokoko kao prikrivanje.

Hibridna slika tijela koje se izlaže, izvedba prikriva ono što se pokušava sakriti.

Moto: amorfno s osmijehom na licu, taktiziranje.

Opći dojam: pulsiranje, naelektrizirano.

Nastoji biti nevidljiva, odsutna bez napuštanja prostora izvedbe.

Izvedbeni prostor: prostor relacije koji ogoljuje.

Kretanje kroz izvedbu (nazivi definirani asocijativnim principom tijekom procesa):

pod 1 – GAP pod 1- amfore kolektivno – konj – GAP reanimacija – GAP hulahop – turski sa zatvorenim očima – GAP mravinjak – GAP – boogi boks – GAP – hulahop kolektivno

Napomene:

1. uzeti u obzir subjektivni odnos arheologa s ostacima bilješki
2. u slučaju nedoumica pogledati video ili fotografski zapis izvedbe

archaeology of the remaining notes on the world of performance and its protagonists

World of performance:

tbc =        

bodyGAP – lightGAP – spaceGAP – musicGAP

GAP =

the possibility of manipulating time with the purpose of preserving collectivism and unity on all levels of performance

tbcGAP =

here is time facing the existence as such, so that we may feel that there is something mysterious in the continuum instead of being too amazed at the unsuccessful attempts at its use; here is the existence facing time as such, so that we may feel that there is something

Protagonists:

Selma Banich

Outside the world of performance

Residence: Zagreb. Zodiac sign: Cancer. Resemblance to the Zodiac sign: poor.

Fields of unrealized ideas: runway as a space of performance, choreography in an elevator. Stage props and associations: beach flip-flops, large cocktail trays, a lit globe. 

Within the world of performance

The first among the three in the collective mind of a unique solo.

Characteristics:

Avoids the unique flow of time, uses time gaps as a possibility of manipulating time with the purpose of preserving collectivism and unity on all levels of performance and a progressive line of building up the material.

The unique solo: defined by relations that are created in the space of performance or are taken over in episodes of the unique idea.

Method: rococo as that which is superfluous.

Hybrid image of the body that exposes itself, exploitation of corporeal capacities.

Motto: the essential thing is what appears to the body, strategies

General impression: pulsating, intense working of the lower part of the body

Tries to be invisible, absent without leaving the space of performance.

Space of performance: the space of relation that strips things bare.

Moving through performance (names defined by using the principle of association during the process):

knees – amphorae collectively – base - GAP hula hoop – feet – Phoenix - GAP hula hoop – GAP ant-hill – GAP - floor 2 – hula hoop collectively

Sandra Banić

Outside the world of performance

Residence : Zagreb. Zodiac sign: Sagittarius. Resemblance to the Zodiac sign: very strong.

Fields of unrealized ideas: an MTV video clip, PPP as a senseless intermezzo, significance of a look. Statement: Now it's all clear. We are PILOTING! Place: trampoline, boxing ring. Stage prop: a belt made of balloons filled with water.

Within the world of performance

The second among the three in the collective mind of a unique solo.

Characteristics:

Avoids the unique flow of time, uses time gaps as a possibility of manipulating time with the purpose of preserving collectivism and unity on all levels of performance and a progressive line of building up the material.

The unique solo: defined by relations that are created in the space of performance or are taken over in episodes of the unique idea.

Method: rococo as that which is superfluous.

Hybrid image of the body that exposes itself, performance between physical action, animal movement, and grotesque.

Motto: inflation and deflation, strategies

General impression: pulsating, intense working of the upper part of the body

Tries to be invisible, absent without leaving the space of performance.

Space of performance: the space of relation that strips things bare.

Moving through performance (names defined by using the principle of association during the process):

GAP small animal – amphorae collectively – small animal – floor 2 – GAP gremlin – GAP hula hoop – GAP ant-hill – gremlin – GAP floor 2 – GAP – hula hoop collectively

 

Zrinka Užbinec

Outside the world of performance

Residence: Zagreb. Zodiac sign: Taurus. Resemblance to the Zodiac sign: average.

Fields of unrealized ideas: flying up, gladiators, loud singing in enclosed spaces. Stage props: sleeping glasses, hula hoop. Place: amphitheatre, set of an animated film.

Within the world of performance

The third among the three in the collective mind of a unique solo.

Characteristics:

Avoids unified flow of time, uses time gaps as a possibility of manipulating time for the sake of preserving collectivism and unity on all levels of performance and a progressive line of building up the material.

Unified solo: defined by relations that are created in the space of performance or are taken over in episodes of the unique idea.

Method: rococo as concealment.

Hybrid image of the body that exposes itself, performance conceals that which tries to hide.

Motto: amorphous with a smile on the face, strategies

General impression: pulsating, electrified

Tries to be invisible, absent without leaving the space of performance.

Space of performance: the space of relation that strips things bare.

Moving through performance (names defined by using the principle of association during the process):

floor 1 – GAP floor 1- amphorae collectively – horse – GAP reanimation – GAP hula hoop – Turkish with eyes closed – GAP ant-hill  – GAP – boogie box – GAP – hula hoop collectively

Notes:

1. The subjective attitude of the archaeologist towards the remaining notes should be taken into account
2. In case of doubt, see the video or photographs from the performance

to be confirmed

2005

koncept / concept: OOUR

koreografija i izvedba / choreography and performance: Selma Banich, Sandra Banić & Zrinka Užbinec

dramaturgija / dramaturgy: Ivana Ivković

skladatelj / composer: Adam Semijalac

dizajn svjetla / light design: Ana Banić

dizajn / design: Ana Banić & Maša Vukmanović / offstudio

majstor rasvjete / light engineer: Mario Vnučec

izrada kostima / costumes: Jasminka Cvrlje

produkcija / production: OOUR
photografije / photos: Kan

zapis 3. / recording 3

Mila Čuljak

“Molim Vas da stavite slušalice i da ih ne skidate do kraja izvedbe.
Ukoliko smatrate da ste dobili dovoljno informacija za nastavak – dajte mi znak.
Ovdje je baterija koju koristite kada krenemo u slabije osvjetljen prostor u kojem ćemo se zadržati 6 do 7 minuta.
Ako u bilo kojem trenutku osjetite nelagodu možete se vratiti natrag.
Po povratku, molimo vas da ostavite svoj zvučni zapis.”

Instrukcije za sudionike Blackbox izvedbe

zapis 3.

Prije negoli smo krenule u crnu kutiju galerije, radeći pod upaljenim svijetlima i vođene motorima svojih misli o izvedbi koja se događa u mrakovima nesretnih događanja, pretpostavile smo da je poznavanje sustava “sličnosti” među nama očigledno. Očigledno nije bilo.

Crna se dogodila tek kad smo sjele Jedne naspram Drugih i otvorile kutiju, kazališnu kutiju naših predočekivanja. Kao kakvim smješkom odnešena je ideja o zamišljenom procesu i shvatile smo da je samo zbivanje izmješteno, izneseno i zapisano izvan izvedbe.

Popile smo par pelinkovaca i skoro kao vitez crne psovke jurnule u početak.

Tako se OOUR odmetnuo.

Glazba ga je vodila,

s narančinom kriškom, žvačući H ispred salona u zapuhanom koncertnom limbu, bez stvaranja bijele kutije, Eva mu je potvrdno rekla:

OOUR je OK
(:zero killed:)

with love
M


 
Mila Čuljak

“Please put your headphones on and do not take them off until the end of the show.

If you think that you have got enough information to continue – give me a sign.

Here is a battery that you will use when we enter the poorly lit space, where we will stay for 6 or 7 minutes.

If you begin to feel uneasy at any time, you can go back.

We would kindly ask you to leave your sound recording upon return.”

Instructions for the participants of Blackbox

recording 3

Before we entered the black box of the gallery, working with the lights on and moved by the motor of our thoughts about the performance that was taking place in the gloom of unfortunate events, we supposed that the knowledge of the system of “similarities” between us was obvious. Apparently it was not.

The black occurred when we sat down, Ones facing the Others, and opened up the box, the theatre box of our preliminary expectations. As if wiped away with a smile, the idea of an invented process was gone and we realized that the happening itself was displaced, taken out, and recorded outside of the performance.

We drank a few brandies and rushed into the beginning, almost like the knight of the dark curse.

That is how OOUR escaped all manipulation.

Music was guiding it,

and with a slice of orange in her hand, chewing H before the salon in the breathless limbo of the concert, without a sweet, acknowledged, created white box, Eva said:

OOUR is OK

(:zero killed:)

with love

M

blackbox - the first box

2004

autori i izvođači / authors and performers: Selma Banich, Ana Banić, Sandra Banić, Mila Čuljak, Ivana Ivković, Adam Semijalac & Zrinka Užbinec

koreografija / choreography: Selma Banich, Sandra Banić & Mila Čuljak

dramaturgija / dramaturgy: Ivana Ivković

zvuk / sound design: Adam Semijalac

dizajn svjetla / light design: Ana Banić & Branko Cvjetičanin

dizajn i scenografija / graphic design and set: Ana Banić

Korištenje videa tijekom žive izvedbe / We’re Live: use of real time video in live performance

iz: Ivana Ivković, "Korištenje videa tijekom žive izvedbe", Frakcija - časopis za izvebene umjetnosti, #28-29, 2003., str. 111-119

Sintetizirana, digitalno generirana slika više nije reprezentacija realnog, već simulacija pseudorealnosti koja ne postoji nego virtualno, potencijalno. To znači da sintetizirana slika više ne referira na događaj čiju sliku reprezentira, već na čistu mogućnost/slučajnost/virtualnost[1]. Sintetizirana slika je derealizacija svijeta i ponovno stvaranje realnog, hiperrealnog. Percepcija sintetiziranog prostora se ne temelji na procesu memoriranja lokacija u kontinuumu prostora, već na njihovom taktičkom preračunavanju.

Umjetnici često pokušavaju kontrolirati sve aspekte svog rada, uključujući i recepciju. Nove strategije, premještanjem fokusa s autora i izvođača na gledatelja i tehnički proces, uvode novu varijablu kontrole publike nad prostorom i pozicijom.

Na području interaktivnosti danas umjetnici često istražuju upravo pitanje sučelja koje omogućuje integriranje heterogenih prostora, suodnos tijela i (stroja). Peter Weibel povlači paralelu između sučelja i jezika u nedostižnosti neposredovanog pristupa realnosti. Upravo pristupom kroz sučelje možemo danas analizirati ideološke konstrukcije realnosti, prije svega to da realnost nije identična sebi samoj.

Orangecut, autora i izvođača Selme Banich, Sandre Banić (pokret), Nenada Vukušića (video) i Adama Semijalca (glazba) bavi se percepcijom[2]. Dvije plesačice izvode unisoni duet prema unaprijed strogo zadanom plesnom kodu i programiranom redoslijedu izvođenja elemenata plesnog materijala. Nekoliko kamera snima prostoriju u kojoj se nalaze. U drugoj prostoriji treći izvođač na kompjuteru obrađuje taj neposredni videomaterijal vođen svojom percepcijom onoga što vidi na ekranu. Rezultat njegova rada projicira se na zid. Gledajući projekciju, četvrti izvođač dodaje zvučnu podlogu vođen svojim doživljajem vizualnog materijala. Publika je slobodna kretati se između dvije prostorije čime joj je dostupan i neposredan pogled na dva tijela u pokretu, kao i onaj posredovan kroz obrađeni video/audiomaterijal.

Koncept orangecuta postavlja pitanje: što je master tj. original izvedbe, a što prva ili druga (perceptivna) kopija[3]. Philip Auslander citira tvrdnju Peggy Phelan da “izvedba postaje to što jest kroz svoj nestanak[4]”, no također se osvrće na svojstvo videovrpce da propada, “nestaje” sa svakom reprodukcijom. To naravno uočavamo tek kada kvaliteta snimljenog materijala do te mjere deteriorira da propadanje postane zamjetljivo uhu/oku. Naravno, pojmovi master i kopija se gube u doba digitalne reproduktibilnosti. Orangecut problematizira upravo taj moment modifikacije zapisa, no spaja digitalni medij koji nema karakteristike videovrpce, s osobnim imputom sekundarnih izvođača kroz čiju manipulaciju primljenog materijala nastaje posredna živa izvedba.

Teorija komunikacije Michela Serresa unutar koje je smetnja u komunikaciji, tj. šum, privilegirana nad informacijom, kao ključan trenutak uvodi upravo rekonfiguraciju dijaloga kako bi mogao uključiti u sebe i treći element interferencije. Sam dijalog tako postaje borba da se isključi Treći[5].

Šum - ne samo kao dio cjeline poruke, već i sredstvo prijenosa poruke, u razmatranjima često izostavljen, ipak je, uz pošiljatelja i primatelja, nužan treći element komunikacijskog sklopa. Karakteristika šuma je dekonstrukcija i rekonstrukcija koda. Iako sa strane pošiljatelja šum može djelovati kao interferencija, sa strane primatelja/publike on postaje neodjeljivi dio poruke. Publika koja se nalazi u prostoriji u kojoj je projekcija, a ne plesačice, svjesna je da se radi o živoj izvedbi iako je njezin doživljaj plesnog materijala modificiran digitalnom obradom.

Zanimljivo je osvrnuti se na svojstva različitih sučelja – onoga kojeg koristi sekundarni izvođač koji obrađuje videomaterijal, te onoga na kojem je rezultat njegova rada prezentiran publici.  “Ekran je katalizator, on unosi opipljivu razliku između nositelja projekcije i nositelja djela”[6]. Za razliku od ekrana, projekcija slikovnog materijala na plohu u prostoru pretvara taj prostor u izvedbeni. To se najbolje osjeti ako se predstava koja koristi videomaterijal pogleda u varijanti korištenja projekcije i onoj kada se (često zbog nedostupnosti projektora) koristi ekran koji u tom slučaju više nalikuje scenskom rekvizitu, dok projekcija ostavlja dojam žive kulise.

Prvi put izveden u kontekstu galerijskog prostora pred publikom koja se kreće od “eksponata” do “eksponata” [7], orangecut je na liniji suvremene tendencije prikaza umjetnosti kroz prikaz procesa nastanka umjetničkog djela, često uz izlaganje dokumentacije, a ne (samo) artefakta.[8]

Izmještanje neposrednog pogleda na izvođačice u sferu virtualnog posredstvom digitalnog sučelja može se doživjeti kao svojevrsno “ometanje poruke” kodiranih plesnih sekvenci. Privilegiranje audiovizualnog “šuma” nad neposrednim pogledom publike na tijelo u pokretu ilustracija je suvremene tendencije za “medijatizacijom” izvedbe, tendencije koju pokazuje i orangecut.

---

[1]           Gržinić U redu za virtualni kruh (55)

[2]           Radni naslov koji ističe korištenje boje za označavanje emotivnog doživljaja viđenog, te korištenje montaže videomaterijala i zvuka. U popratnim materijalima samo se dvije plesačice navode kao izvođači, no ja želim istaknuti utjecaj suradnika koji oblikuju video i audio output koji je, uz neposredan pogled na tijela plesačica, jedan od mogućih načina konzumacije izvedbe.

[3]           Iz popratnog materijala.

[4]           Za pitanje efemernosti plesnog pokreta, te pitanje prisutnosti pogledati i tekst Andréa Lepeckia Maniacally charged Presence objavljen u godišnjaku časopisa Ballet Tanz 1999. (Lepecki u naslovu teksta parafrazira frazu Peggy Phelan “maniacally charged present” iz njezine knjige Unmarked: The Politics of Performance, Routledge, London, 1993.)

[5]           Michel Serres šum analizira kao treći, empirijski element poruke. U idealnim uvjetima, komunikacija je odvojena od šuma. Šum nije komunicirana poruka, već postoji kao kaotični element poruke. Svaka formalizacija, kao matematika, na primjer, osnovana je na ekskluziji trećeg elementa – šuma.

[6]           Gržinić U redu za virtualni kruh (78)

[7]           U okviru predstavljačke platforme mladih hrvatskih koreografa Galerija pokreta na Tjednu suvremenog plesa, Zagreb, lipanj 2003.

[8]           Vidi esej Borisa Groysa Art in the age of biopolitics: from artwork to art documentation u katalogu Dokumente 11, izložbe na kojoj je npr. Ivan Kožarić predstavljen ne samo svojim radovima već i cijelim svojim ateljeom koji je komad po komad prenesen i nanovo sastavljen u Kasselu.

We’re Live: use of real time video in live performance

from: Ivana Ivković, "Korištenje videa tijekom žive izvedbe", Frakcija Performing Arts Journal, #28-29, 2003, pp. 111-119

A synthesized, digitally enhanced image is no longer a representation of the real, but a simulation of pseudo-reality that exists only as virtual, as potential. This means that the synthesized image no longer refers to an event it depicts, but to its pure possibility/probability/virtuality.[1] The synthesized image is a de-realization of the world and a new creation of the real, the hyper-real. The perception of synthesized space is not founded on the process of memorizing locations in a space continuum, but on their tactical re-computation.

Artists often seek to control all aspects of their work, including reception. By dislocating the point of convergence from the author and performer(s) towards the spectator and the technical process, new strategies bring a new variable into play – the control over space and positions by the audience itself.

In today’s field of interactivity, artists frequently research on the very means of an interface that would allow for the integration of coherent spaces, an interrelation between the body and the machine. Peter Weibel draws a parallel between the interface and language in their inability of gaining immediate access to reality.[2] But the interface is precisely the medium through which we can analyze the ideological structures of reality today; and the first and foremost among these is the fact that it isn’t identical to itself.

orangecut by authors and performers Selma Banich, Sandra Banić (movement), Nenad Vukušić (video), and Adam Semijalac (music) deals with perception.[3] Two dancers perform a unison duet according to a previously designed and precise code and a programmed sequence of dance elements. Several cameras are recording the room that the performers inhabit. The live feed from these cameras is computer-manipulated by a third performer, who is located in another room and guided in his actions by his own impression of what he sees on his screen. The result of his work is projected onto a wall. While watching the projection, the fourth performer, led by his impression of the visual material, adds a sonic background. The audience is free to move between the two rooms, where they have an unobstructed view both of the two bodies in motion and the mediated scene of modified audio/visual material.

The concept of orangecut asks the question of what is the master, the original, and what the first or second (perceptual) copy of a performance.[4] Philip Auslander has quoted Peggy Phelan in stating that performance’s being becomes itself through disappearance,[5] but also referred to the deteriorating quality of magnetic tape, its “disappearance” with every reproduction. Of course, we notice this only when the quality of the recorded material becomes so poor that the deterioration becomes obvious to the ear/eye. The notions of master and copy are disappearing in the age of digital reproducibility. orangecut examines that exact moment of the recording’s modification by blending the digital medium that doesn’t share the magnetic tape’s characteristics with the personal input of secondary performers, whose manipulation of the received material produces a mediated live performance.

The theory of communication by Michel Serres regards the interruption in communication, or noise, as privileged over information, and introduces as a key moment the reconfiguration of the dialogue to include the third element of intergeneration. The dialogue thus becomes a struggle to preclude the Third. [6]

Noise – not just as part of the body of the message, but also as a means of transmission, often omitted in contemplation, is still, together with the transmitter and the recipient, an essential third element in the communication structure. Its characteristic is the deconstruction and restructuring of the code. Although noise can be regarded as interference by the transmitter, for the recipient it becomes an inseparable part of the message. The audience in the projection room, not the one where the dancers are moving, is aware of the liveness of the performance, although its experience of the dance material is gained only from its digitally modified form.

It is interesting to reflect on the characteristics of different interfaces – the one used by the secondary performer working on the video feed, and the one used to present the result of his work to the audience. The screen is a catalyst, it introduces the tangible difference between the conveyor of the projection and the conveyor of the work.[7] Contrary to that, the projection of visual material onto a surface located somewhere in space manages to transform it instantly into a performance space. This can be felt when one production is seen in a version that employs projection, and another that uses (often because of the impossibility of procuring a projector) a screen that, in that case, starts to resemble a stage prop, unlike the seemingly live backdrop of the projection.

First performed in a gallery context, in front of an audience that moved from one “exhibit” to the other,[8] orangecut is in line with today's tendency of showing art by disclosing the process of its making and not (just) the artifact itself.[9]

The displacement of an immediate view of the performers into the sphere of the virtual through the use of a digital interface can be interpreted as a kind of “transmission disruption” of strictly encoded dance sequences. The preference for audio-visual “noise” over the immediate view of the performers illustrates today’s tendency of mediatizing the performance, a tendency that orangecut displays as well.

Translated from Croatian by Ivana Ivković.

---

[1] Gržinić, V vrsti za virtualni kruh [Queing for virtual bread] (from the Croatian translation) (55)

[2] Ibid. (94)

[3] The working title stresses the use of color to mark the emotional experience of the seen and the use of editing video and audio material. The choreography’s accompanying text lists only the two dancers as the performers, but I wish to emphasize the impact of two collaborators who produced the video and audio output that is, together with the unobstructed view of the dancers’ bodies, one of the ways of experiencing the performance.

[4] From the choreography’s accompanying text.

[5] Auslander, Liveness (41)

[6] Michel Serres has analyzed noise as a third, empiric element of the message. In ideal conditions, communication is separate from noise. Noise is not the communicated message, but exists as a chaotic element. Any formalization, mathematics for example, is based on the exclusion of the third element – noise.

[7] Gržinić, V vrsti za virtualni kruh (as in n. 1) (78)

[8] Within the presentation platform of young Croatian choreographers Gallery of Movement, Dance Week Festival, Zagreb, June 2003.

[9] See Boris Groys’s Art in the age of biopolitics: from artwork to art documentation in the catalogue of Dokumenta 11, the exhibition that, for example, presented Croatian artist Ivan Kožarić not only through his artworks, but by disassembling, moving, and reassembling his whole studio in Kassel.

orangecut

2003

(galerijska verzija / gallery version)

autori i izvođači / authors and performers:

Selma Banich, Sandra Banić, Adam Semijalac & Nenad Vukušić

koreografija / choreography: Selma Banich & Sandra Banić

dramaturgija / dramaturgy: Ivana Ivković

video / video design: Nenad Vukušić

zvuk / sound design: Adam Semijalac

kostimi / costume design: Romano Decker / I-GLE

2004

koncept / concept: OOUR

koreografija i izvedba / choreography and performance: Selma Banich & Sandra Banić

skladatelj / composer: Adam Semijalac

dramaturgija / dramaturgy: Ivana Ivković

dizajn svjetla / light design: Branko Cvjetičanin

dizajn / graphic design: Ana Banić

produkcija / production: OOUR
fotografije / photos: Nenad Vukušić